* Ovaj tekst je originalno objavljen na LAWLife portalu za pravo i privredu
15 godina primene Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu. Između norme i stvarnosti
Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu je u primeni punih 15 godina, konkretno od septembra 2010. godine. Svakako, relevantan period za procenu uticaja zakonskih odredbi na praksu i definisanje izazova koji se pojavljuju. Da li se propisane odredbe primenjuju? Da li se zaposleni osećaju bezbednije i zaštićenije u svom radnom okruženju?
U periodu početka primene zakona, prisustvovala sam prezentacijama i seminarima koje su organizovale institucije i organizacije civilnog društva. Njihovi metodološki različiti pristupi i iskustva pomogli su da se kompletnije sagleda ova izuzetno važna tema.
Interesovanje za zlostavljanje na radu proizašlo je iz profesionalnih i privatnih razloga. U tom periodu sam se bavila radnim pravom i zapošljavanjem u državnoj ustanovi, i neretko viđala ponašanja prema zaposlenima koja su definisana u zakonu kao zlostavljanje.
Kasnija istraživanja su pokazala da su najveći broj prijava za mobing podneli upravo zaposleni u javnom sektoru.
Istraživanja stručnjaka sprovedena poslednjih godina odnose se na procenat izloženosti radnika zlostavljanju na radu, broju sudskih odluka kao i sektorima u kojima se najčešće dešava mobing. Kao izazove, stručnjaci navode nedovoljno efikasnu primenu postojećih mehanizama zaštite kao i nedostatak svesti o problemu mobinga.
Upravo zbog nedostatka svesti i dalje se svakodnevno mogu čuti primeri nezadovoljnih zaposlenih koji su izloženi ponašanjima nadređenih ili kolega, koja predstavljaju “školski primer” mobinga, ali uz prećutno mirenje sa situacijom i konstataciju da ‘’uvek može gore’’.
Pre izvesnog vremena sam razgovarala sa ženom koja je u poslednje tri godine doživela zlostavljanje na radu od strane direktno nadređene. Više od tri godine doživljavala je isključivanje sa sastanaka tima, dodeljivanje zadataka na kraju radnog vremena koje nije mogla da postigne drugačije nego ostajući i po dva sata duže na poslu i kritiku što ne postiže zahtevane rezultate.
Kad sam pitala da li je nešto preduzela povodom toga, rekla mi je da se situacija tokom poslednjih nekoliko meseci popravila i da je odustala od traženja pravne zaštite.
Po njenim rečima, situacija se popravila jer direktorka više ne viče i ne preti svakodnevno, iako još uvek dobija zadatke na kraju radnog vremena i ne prisustvuje svim sastancima tima.
Da li je samo odsustvo povišenog tona i vređanje zaposlenog dovoljno da se radna sredina nazove zadovoljavajućom? Zašto su ovakva ponašanja normalizovana? I kada će se dostojanstven rad, bezbedna i zdrava radna sredina, kao i poštovanje ličnosti zaposlenog podrazumevati?
Ovaj tekst predstavlja stav autora i ne predstavlja pravni savet. Stavovi izneti u tekstu ne moraju nužno odražavati uređivačku politiku portala.
Autor: Aleksandra Sretenović, konsultantkinja